U izdanju Centra za istraživanje moderne i savremene historije Tuzla obavljena je knjiga prof. dr. Seada Selimovića “ZA JEDINSTVO DOMOVINE I SLAVU DINASTIJE: Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca”, Tuzla 2021, 442 str.

Nakon Velikog rata 1918. godine na Balkanskom poluotoku su južnoslavenski narodi realizirali jugoslovensku ideju. Višestoljetne ambivalencije oko ovog pitanja pronašle su svoj izraz u jedinstvenoj državi koja se nazivala Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Nova država je preuzela teško breme naslijeđa u svim sferama društvenog života. To se posebno odnosilo na obrazovanje, koje je stavljeno u funkciju državnog jedinstva i veličanja vladajuće dinastije. Međutim, heterogeni obrazovni sistemi naslijeđeni iz prethodne epohe vrlo teško su se uklapali u političku viziju državnog establišmenta. Kada se tome dodaju ratna razaranja, početna nesnalažljivost državne administracije, te nedostatak finansijskih sredstava onda se barem u naznakama može sagledati sva težina situacije u kojoj se našlo školstvo u novoj državi. Bosna i Hercegovina je u „Prvu Jugoslaviju” ušla nakon četrdesetogodišnje austro-ugarske uprave, koja je napravila krupne iskorake u sferi obrazovanja. No, ratne godine ostavile su velike posljedice na bosanskohercegovačko školstvo.

Mreža osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini nije se bitnije mijenjala u odnosu na austrougarski period. Škole su uglavnom otvarane u privredno razvijenijim krajevima u kojima ih je i bilo najviše. U periodu 1919-1929. godine Bosni i Hercegovini je otvoreno 228 novih osnovnih škola, ali je ona i dalje zaostajala za ostalim dijelovima Kraljevine SHS.

Osnovno školovanje trajalo je četiri godine iako su postojale ideje da se ono produži na osam, s obzirom da je u pedagoškoj teoriji bio stav da uzrast djece od 7-14 godina u obrazovno-odgojnome pogledu čini jedinstvenu cjelinu. Međutim, do kraja ovoga perioda samo je četverogodišnja osnovna škola bila definitivno formirana ustanova sa zajedničkim planovima, programima i ostalim administrativno-organizacionim poslovima. Treba istaći činjenicu da država nije imala dovoljno materijalnih ni kadrovskih uvjeta da odlučnije krene u produžavanje trajanja osnovnih škola. Poslije završene četverogodišnje škole dijete se moglo upisati u stručnu školu, građansku školu ili gimnaziju.

Nastavnici osnovnih i srednjih škola morali su da odgovaraju “duhu vremena” i radili su u mnogim kulturno-prosvjetnim, sportskim i drugim udruženjima, ali je bilo i onih koji to nisu željeli. To su koristili moćnici u institucijama vlasti da se sa takvim nastavnicima obračunaju, čak do te mjere da im daju otkaz iz službe. Vrlo često su motivi bili političke prirode, ali je javnosti saopćavano kako su takvi nastavnici “neradnici”, “nesposobni” itd. Političke partije su posebno insistirale na postavljanju nastavnika koji su bili njihove pristalice, i obrnuto, tražili su odgovornost onih koji nisu bili u njihovim redovima, ili nisu radili u skladu sa njihovim interesima. Bilo je primjera da su prilikom gradnje školskih zgrada u Bosni i Hercegovini pravoslavni svećenici, imajući podršku nekih političara, vršili posvetu tih zgrada. Na takve pojave su reagirali narodni poslanici iz Bosne i Hercegovine, najviše iz reda bošnjačkog naroda.

Državne osnovne i srednje škole bile su smještene u školske zgrade, od kojih je jedan broj bio državna svojina, jedan broj svojina organiziranih gradskih političkih općina i dijelom neorganiziranih seoskih općina, srpskih pravoslavnih crkvenih općina, industrijskih preduzeća i muslimanskih vjerskih fondova, ali i privatno vlasništvo pojedinaca.

Osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini u periodu 1918-1929. godine nisu bile jednako snabdjevene školskim namještajem i nastavnim sredstvima. Bilo je škola koje su imale najneophodniji namještaj, prije svega klupe, stolove, stolice itd., i onih koje to nisu imale. Škole koje su osnovane u austrougarskome periodu imale su bolji namještaj, nastavna sredstva, dvorišta i igrališta od onih škola koje su osnovane u vrijeme Kraljevine SHS.

U periodu 1918-1929. godine osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini izdržavane su iz sredstava organiziranih gradskih općina i sredstava državnoga budžeta (seoske škole). Škole koje su izdržavane iz sredstava gradskih općina gotovo po pravilu su bile u boljem stanju nego škole u seoskim sredinama koje su finansirane iz državnoga budžeta.

U nastavnim planovima i programima izvršene su korekture u grupi nacionalnih predmeta (historija, geografija, srpski ili hrvatski jezik) tako što je akcenat stavljen na historiju i geografiju Srba, Hrvata i Slovenaca, a za školsku lektiru propisana su djela iz srpske, hrvatske ili slovenačke književnosti. Sve ono što je u nastavnim planovima i programima isticalo i veličalo Habzburšku dinastiju, zamijenjeno je veličanjem i odanošću dinastiji Karađorđevića.

Stručni nadzor u osnovnim i srednjim školama u Bosni i Hercegovini vršili su upravitelji škola i školski nadzornici. Oni su više koristili mogućnosti nadzora nego pružanja stručne pomoći nastavnicima. Za školske upravitelje, direktore i nadzornike postavljane su, uglavnom, osobe koje su bile politički podobne i čiji je rad bio u skladu sa vladajućom ideologijom. Međutim, među upraviteljima, direktorima i školskim nadzornicima bilo je i onih koji su dobro poznavali svoju struku i koji su mogli da pruže neophodnu stručnu pomoć nastavnicima osnovnih i srednjih škola.

Sadržaj i Predgovor knjige možete pogledati ovdje.

Također vidi: https://historiografija.ba/article.php?id=579